Prijateljstva, održavanje i njegovanje istih predstavljaju veoma važan dio našeg sistema podrške, te kao takva igraju veliku ulogu u očuvanju našeg mentalnog zdravlja, ali ne mogu zamijeniti sam proces psihoterapije, ukoliko se odlučimo, ili odlazak na razgovor sa psihologom. Pored toga, odlazak na seansu i razgovor ne može zamijeniti naša prijateljstva u svakodnevnom životu. Vjerovatno svi mi imamo značajne „naše ljude“, prijatelje, naš sistem podrške u različitim situacijama i trenucima našeg života, ali svejedno imamo potrebu za razgovorom sa psihologom. Razgovor sa našim najbližim ili prijateljima nije zamjena za razgovor sa psihologom, i nekada možemo da upadnemo u zamku da tretiramo naše najbliže kao terapeute. Samim tim stavljamo velika očekivanja na njih same, te se osoba može osjetiti dužnom da nam pomogne ili riješi određenu situaciju ili problem koji smo sa njom podjelili.
Kao bitna činjenica kada uđemo u proces psihoterapije ili zatražimo razgovor sa psihologom jeste da je fokus na nama i onome što želimo da riješimo, nešto što nas ometa u svakodnevnom radu i aktivnostima. Osoba preko puta nas, ima aktivnu ulogu u pomaganju i osvještavanju onoga što nam se trenutno dešava. Tokom razgovora uglavnom postavljamo cilj koji želimo da postignemo što bi dovelo do olakšanje naših briga i patnje koje nas ometaju u svakodnevnom funkcionisanju. Takođe, psiholog koristi svoje znanje koje je stekao edukujući se u okviru određenih škola, tehnike, te strogo vodi računa o povjerljivosti i iskrenosti tokom razgovora.
Kada govorimo o razgovoru sa prijateljem, često neki savjeti i poruke mogu biti zasnovane na subjektivnim osjećanjima naše osobe te oblikovane njenim stavovima i preferencijama koje je sticala i gradila kroz život. U nekim situacijama možemo staviti i pretjeran akcenat na drugu osobu da nam pomogne, smanji našu patnju, anksioznost i smiri naše misli koje nam remete svakodnevnicu što katkad može i uzrokovati iscrpljivanje druge strane i probijanje ličnih granica te blisku osobu staviti u ulogu pasivnog slušaoca koji u suštini i nema posebna znanja i alate da bi nam na taj način pomogao.
Ono što možemo reći da je zajedničko i jednom i drugom-razgovoru sa prijateljima i prisustvovanje psihološkoj seansi jeste da su oba ova odnosa neophodna i značajna za naše mentalno zdravlje, doprinose tome da nas neko čuje i vidi i svjedoči našem iskustvu, te da dobijemo i spoznamo nove perspektive na kojima dalje možemo graditi svoj razvoj i oblikovati život. Oba odnosa su značajna i nude različite, vrijedne doprinose našim životima. Bivanje u prostoriji sa stručnim licem omogućava nam da razgovaramo o događajima iz našeg života iz različitih sfera. Važan segment može biti to da znamo da postoji mjesto gdje možemo da budemo saslušani, da dobijemo podršku i afirmaciju te da pričamo bez osude i straha da ćemo biti kritikovani. A i sami znamo kako nam je to nekada prijeko potrebno.
Irena Pašić, psiholog