Srećna sam jer sam imala priliku pomagati drugima

Danas u našoj Organizaciji nije običan dan. Danas ispraćamo u penziju osobu koja je veći dio svog radnog vijeka posvetila pomaganju drugima – starima, nemoćnima i osobama sa invaliditetom. Ona je Gordana Tica, naša dugogodišnja njegovateljica i personalna asistentica. Rođena je u Krupi na Uni 1960. godine. Kao djetetu prosvjetnog radnika podrazumijevalo se da joj obrazovanje bude na prvom mjestu. Školu je voljela i tu nije bilo problema – odličan učenik, završena Gimnazija. Put je dalje vodi u Banja Luku gdje upisuje Višu ekonomsku školu koju uspješno završava, te upisuje Ekonomski fakultet. Tu ne dolazi do kraja, jer je postala majka i to joj je bio prioritet. Potom je uslijedio rat i svakodnevna borba da obezbijedi osnovne uslove života za svoja dva sina – Ognjena i Srđana. Rat kao rat, nikome nije bio lak, tako je i njoj svaki dan bio borba za opstanak, ali nikad nije odustala i nikada se nije predala. Radila je šta je stigla i nikada se nije bojala posla. U poslijeratnim turbulencijama preduzeće u kojem je radila odlazi u stečaj, a Gogu put navodi u Humanitarnu organizaciju „Partner“. Čula je da Organizacija traži njegovatelje i personalne asistente i javila se bez oklijevanja, iako tada nije imala jasnu predstavu šta taj posao nosi sa sobom. Kada je dobila svog prvog korisnika, u pitanju je bilo slijepo lice, priznaje da uoči prvog radnog dana nije mogla oka da sklopi – plašila se kako će se snaći, da li će umjeti da radi sa slijepim licem, plašila se greške… Ali borba za egzistencijom bila je jača od svih strahova. Prvi dani i snalaženje kod korisnika nisu bili nimalo laki, ali se brzo uklopila. Iako je posao bio dosta težak i zahtjevan kako fizički, tako i psihički, sa zadovoljstvom ga je radila, jer je ispunjavalo to da svakog dana pomaže nekom.

-Koliko god mi je dan bio naporan i težak, na kraju dana radovala me činjenica da sam tog dana nekome pomogla. Nekome sam skuvala ručak, sredila kuću, nekoga izvela u šetnju, nekome platila račune i otišla u prodavnicu – priča Goga prisjećajući se dobrih strana svoga posla i dodaje kako se vrlo često, ma koliko se trudila da zadrži profesionalnu distancu, sa korisnicima postala pravi prijatelj.

-Kada nekome svaki dan ulazite u kući, i tako 15 godina, jasno je da to ne može biti kao svaki drugi posao. Ima tu nešto više, jednostavno ti vam ljudi postanu kao porodica, jer tu ste za njih kao produžena ruka porodice za one koji imaju svoju porodicu, a za one koji nemaju nikog vi ste sve –priča Goga. Ona ističe kako ovaj posao nije nimalo lagan i vrlo često nosi sa sobom i dosta teških momenata i situacija.

-Posao je težak, kako fizički, tako i psihički. Da budem iskrena nije to bajkovito, ima dosta zahtjevnih situacija kada morate uložiti dosta fizičke snage, ali i psihički morate biti jaki, kako bi se nosili sa različitim izazovima. Mada, evo kada završavam svoj radni vijek, ja biram da se sjećam samo onih lijepih stvari i situacija, sve što je bilo ružno i loše, a ima ga u svakom poslu, nastojaću da zaboravim-kaže naša njegovateljica i naglašava da je sa radošću čekala dan kada će da ode u penziju.

-Dosta sam radila, i naradila se, sada je vrijeme da se odmorim od posla i posvetim nekim drugim stvarima kojima se nisam toliko mogla da posvetim dok sam radila. Ponajviše ću da uživam i tome se najviše radujem, sa svojim unucima. Pošto mi troje unučadi živi u Njemačkoj, sada ću ćešće moći da odem kod njih i to me neizmjerno raduje. Obožavam da provodim vrijeme sa Jelenom, Nikolom i Nemanjom. Kako žive u inostranstvu rijetko ih viđam, pa sam ih nekako baš željna, nadam se da će sada biti više vremena da provodim sa njima, a i kada oni ovdje dođu da im se mogu posvetiti. Najmlađi unuk Matija je tu pa ću sigurno i sa njim provoditi više vremena.  To me baš raduje – kaže ona.

Na kraju naglašava da je zadovoljna i srećna što je imala priliku da upozna mnogo dobrih radnih kolega, mnogo korisnika koji su divni ljudi, i srećna je što je bar djelimično mogla da im olakša svakodnevni život koji nije nimalo jednostavan.

Nama kao Organizaciji koja je u svojim redovima imala jednog ovakvog radnika ostaje da se neizmijerno zahvalimo našoj Gogi za njen rad. Njen nesebičan rad, posvećenost, toplina i vedar duh ostavili su neizbrisiv trag na sve nas, ali najviše na one kojima je tvoja pomoć bila najpotrebnija.

HO Partner